Evanđelje nas stavlja u dvoranu Zadnje večere. Nakon oproštajnog govora i posljednjih uputa učenicima, Isus se obraća Ocu. On moli za svoje učenike da ih Otac sačuva, da budu jedno, da ih posveti u istini, da ih čuva u njihovu poslanju. Spominje Judu, koji je „sin propasti“. Prvo čitanje govori za njega da je otišao „na svoje mjesto“. Zajednica mjesto njega izabire Matiju. Isusova je molitva tjeskobna. Boji se za svoje učenike. Oni moraju ostati u svijetu, premda nisu od svijeta. Svjestan je da će imati sudbinu kao i On, da će ih svijet zamrziti, proganjati, ubijati. Svjestan je da će i među njima nastati razdori. Zato moli za njihovo jedinstvo, da budu jedno. Njihovo će poslanje biti teško. Trajno će morati biti s ljudima i među ljudima, trajno će morati svjedočiti za njega. Isus je u situaciji odlaska. On ovom molitvom želi prikazati svega sebe Ocu. U to prikazanje na poseban način uključuje svoje učenike! Neka Otac trajnom svojom brigom bdije nad njima. U ovoj Isusovoj molitvi prepoznajemo i sebi. Isus u njoj moli za sve svoje učenike. Njegova molitva, bojazni i želje i nas se tiču. Da se ne razdvojimo među sobom, da trajno budemo u istini, da odvažno svjedočimo, da nitko od nas ne bude Juda, izdajica! Tu svoju molitvu Isus trajno nastavlja pred Ocem za nas!
Zajednica je u Isusu prepoznala Spasitelja – ljubav Božju za nas. To je najveći motiv da onda i u njoj trajno živi ljubav, kao nasljedovanje ove velike Božje ljubavi, kao želja da ljubav uzvratimo ljubavlju! Djelotvorna ljubav najveća je garancija našega zajedništva s Bogom, jer „tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu“. Ta ljubav koja izrasta iz Božje ljubavi trajni je oblik života, rada i ponašanja zajednice, temeljno pravilo njezina života. To nam danas poručuje Ivan.
I ti si Isusov učenik! I za tebe je molio i trajno moli! I ti si osjetio u Isusu ljubav Božju! Neka to bude trajni poticaj tvojemu životu i radu, svojem ponašanju i vrednovanju! Najveće svjedočanstvo koje možemo dati za Isusa jest konkretna, živa i ostvarena ljubav!
