Dućan istine i propovijed na gori
“Neki je čovjek šetao malenim uličicama grada. Imao je vremena i zato bi zastajao pred svakim izlogom, pred svakom trgovinom, na svakom trgu. Kada je skrenuo za jedan ugao, iznenada se našao pred skromnim dućanom s tendom bez ikakva natpisa. Znatiželjan, odluči ući unutra… Unutra se vidio samo pult na kojemu je stajala tabla s rukom pisanim natpisom: Dućan istine. Čovjek je bio iznenađen. Prišao je gospođici koja je stajala za pultom i upitao je: ‹Oprostite, ovo je dućan istine?› ‹Da, gospodine. Kakvu istinu tražite? Djelomičnu istinu, relativnu istinu, statističku istinu, potpunu istinu?› ‹Potpunu istinu›, odgovorio je muškarac bez razmišljanja. ‹Toliko sam umoran od laži i krivotvorenja›, pomislio je. ‹Ne želim više generalizacija ni opravdanja, laži ni prijevara›. ‹Čistu istinu!›, želim. ‹Dobro, gospodine. Ali, oprostite, znate li koja je cijena?› ‹Ne. Koja je?› ‹Ako je kupite›, rekla mu je, ‹cijena je da više nikada nećete biti mirni!” (Anthony de Mello)
Ova priča na zgodan način ukazuje na to da iz nedjelje u nedjelju slušamo Isusov govor na gori koji nas suočava s čitavom Isusovom istinom. Rečenice koje je Matej sakupio i sastavio u obliku velikoga govora predstavljaju srž kršćanske poruke, Isusov životni program, izvornu poruku naše vjere. Sa svojim ‹a ja vam kažem› Isus je izazvao ondašnje službene predstavnike vjerske i civilne vlasti. Cijena koju je Isus morao platiti za svoju istinu bila je velika. Isus donosi novo motrište, novu perspektivu koja u prvi plan stavlja pravednost, a ne formalno ispunjenje zakona, koja propitkuje ono što je nužno potrebno, a ne samo ono što je dopušteno, koja ističe da se ne zaustavljamo samo na vidljivom, nego da je odlučujuća nakana, to jest da izvanjske čine i obrede trebaju uvijek pratiti misli i osjećaji u našemu srcu. Isusova istina poziva na obraćenje, upravo ondje gdje se ljudska djela skrivaju i začinju, u ljudskom srcu. Bog očekuje mnogo više od nas u životu, a ne samo da sačuvamo neuprljane bijele haljine. Cijena je uvijek ‹sveti nemir›, budna savjest, preuzimanje odgovornosti, suočavanje sa zlom.
“Čovjekovim su leđima prošli trnci. Nikad nije ni pomišljao da je cijena toliko velika. ‹Hvala, hvala… Oprostite, promucao je…› Okrenuo se i izašao iz dućana. Osjećao se pomalo tužan kad je shvatio da još nije spreman za potpunu istinu, da mu treba još nekoliko laži, nekoliko mitova i idealizacija, nekoliko opravdanja kako se ne bi morao susresti sa sobom… Možda poslije, pomislio je.”
Tako završava ova priča. Kako se mi osjećamo u suočavanje s Isusovom istinom? Možemo li se barem ražalostiti zato što još uvijek nismo spremni nasljedovati Krista? Kršćani bez Krista? Kršćani koji to više nisu…
Fra Anđelko Domazet
