Već smo sasvim blizu blagdanu Božića. Biblijska čitanja današnje nedjelje osobito su bogata i zgusnuta. Sva su usredotočena na to da nam navijeste božićno otajstvo.
Prorok Izaija i odlomak Matejeva Evanđelja poučavaju nas da je Utjelovljenje, tj. Pojava Boga kao pravoga čovjeka među ljudima smisao, zadatak i cilj cijele povijesti spasenja.
Svaka generacija ljudske povijesti nosi u sebi neodoljivu težnju: kako Boga prepoznati? Gdje su ti znakovi Božje prisutnosti u povijesti?
Bog kojega mi kršćani prihvaćamo i koji nam se javio silazi među ljude te se kao čovjek i naš brat angažira u ljudskoj povijesti. To je jedini znak i to biblijski znak po kome Boga prepoznajemo i prihvaćamo.
Prirodno religiozni ljudi, oni kojima religija izvire iz mitiziranja nepoznatih prirodnih sila i robovanja otuđenim društvenim odnosima, redovito traže druge znakove za prepoznavanje Boga. Traže izvanredne pojave, znamenja na nebu ili na zemlji. Već 8 stoljeća prije Krista prorok Izaija zna da Bog neće potvrđivati svoju nadmoć ni zadovoljavati ljudsku znatiželju strašnim znakovima na nebu ili na zemlji, nego da će Djevica r o d i t i i da će se on sam, EMANUEL – Bog s nama- pojaviti među ljudima kao jedini najveći Znak.
Taj Emanuel, Bog koji ljudima treba ne će pasti s neba nego će kao čovjek izniknuti iz naroda koji je za to kroz stoljeća pripreman. Ali, on neće biti puki proizvod slijeda biološke i povijesne zakonitosti, nego dar s neba, pravi zahvat Boga u ljudsku povijest.
Bog kroz cijelu povijest Izraela iznenađuje i čini nešto novo, po prirodi neočekivano. Vrhunac te spasonosne neočekivanosti je Isusovo rođenje od Djevice.
