SIN ČOVJEČJI DOLAZI
Gospodine, puni smo straha. Uznemiravaju nas mnoge stvari, ispunjavaju nemirom. Sve je više ljudi koji trpe od nesanice, tjeskobe i straha. Strah nas je za sutra. Bojimo se zime koja je pred nama; kako će se tko izvući, koliko će stajati ogrjev, drva, ugljen ili slično? Je li osigurano dovoljno zimnice? Hoće li biti dosta novaca? Strah nas je, Isuse: kamo sve to vodi? Kako ćemo dalje? Nije li to znak da je blizu svršetak svijeta?
U evanđelju govoriš, Isuse, o strahotama, o čudnim znakovima, o pomicanju nebeskih tijela, o suncu koje više neće davati svjetla, o zvijezdama koje će se pokrenuti. Govoriš o znaku smokve i blizini ljeta. Vrijedi li to, Gospodine, i za ovo naše vrijeme? Toliko se toga poljuljalo, pokrenulo, uzdrmalo. Postavljaju se u pitanje osnovne vrednote na kojima se gradila ljudska sigurnost.
Gospodine, tako smo puni straha. Nije li to i zato što ne znamo čitati tvoje znakove i tumačiti vremena? Tvoje nam evanđelje poručuje: Kad to vidite, znajte: blizu je, na vratima! Nadalje, hrabriš nas: Kad to vidite, podignite svoje glave, jer je blizu vaše otkupljenje. Da, blizu je; blizu si, Gospodine! Vjerujem da su to znakovi koji žele upozoriti najprije svega na tvoju prisutnost, na sigurnost tvoje ljubavi i na prolaznost i nesigurnost ovoga svijeta.
Vjerujem da svi ovi znakovi žele usmjeriti naš pogled prema tebi, koji si jedini siguran i stalan, koji jedini ljubiš dokraja, koji želiš da se svi ljudi spase. Vjerujem da su sve ovo znakovi da si blizu, da si siromašan u euharistiji, da si strpljiv u sakramentu ispovijedi, da se saginješ do ubogih, ranjenih i bolesnih,
da se raduješ ljudskoj ljubavi, da daješ svoga Duha za život ovoga svijeta! Ti si blizu. Kad bi barem slični brojni znakovi sa svih strana mogli u našim vjerničkim srcima probuditi tu jasnu i uvijek vječnu istinu tvoje ljubavi!
fra Zvjezdan
