U današnjem evanđelju govor je o jednom susretu, ali isto tako onda i o jednom dubokom iskustvu. To iskustvo proizvelo je u učenicima koji su pošli prema Emausu duboku unutarnju promjenu. Vraćaju se u Jeruzalem sasvim drugačiji. Nose u sebi nadu koja im je bila nestala po događajima s Isusom.
Čudesno je to iskustvo ove dvojice učenika. Odražava se zapravo u dubinama njihova bića. Njihovo stanje u kojem su se nalazili bilo je stanje bez nade (…”a mi smo se nadali…“) i stanje „tvrdoće srca“ (o bezumni i spora srca da vjerujete…). U tom raspoloženju oni ostavljaju grad, ostavljaju zajednicu. Slijepi su za susret, bave se sobom i svojim planovima. Dosadašnji planovi kao da su posvema pali u vodu, treba misliti drugačije, treba krenuti ponovno na onaj uhodani način u svoj svakodnevni život.
Njihove su oči zatvorene za Isusa. Ne prepoznaju ga. Ipak, nešto se u njima mijenja dok razgovaraju s tim „strancem“. Oni pred njim iskaljuju svoju dušu i srce. Govore mu o svojoj tjeskobi, o svojim razočaranjima. I Isus potom uzme riječ. Sa svakom njegovom riječi kao da se počeo topiti led s njihova srca. Oni će naknadno ustanoviti da im je „gorjelo srce“ dok im je Isus tumačio i otkrivao Pisma. U tom razgovoru otkriva se njima, ali i Crkvi dimenzija Riječi Božje. Riječ Božja grije i mijenja. Čovijek kroz slušanje Riječi postaje drugačiji, susreće se s onim koji tu Riječ šalje. Ono još nedefinirano ovi učenici nose u sebi kao iskustvo kojem se raduju, koje će pamtiti.
Zagrijani Riječju učenici postaju sposobni da bolje vide, da progledaju. Dok su sjedili za stolom i kad vidješe kako Isus lomi kruh i daje im ga, njima se „otvoriše oči“. Prepoznali su ga. Uvidjeli su da je bio u njihovoj sredini onaj koga je tražila i njihova duša, a oni ga nisu odmah prepoznali. Ali, sada je njihovo srce sigurno. On, uskrsnuli Gospodin je s njima. Oni sada mogu biti svjedoci, jer se promijenilo njihovo srce.
