Evanđelje današnje nedjelje predstavlja početak Isusova propovijedanja. Matej evanđelista preuzima bitnu temu Isusova naviještanja: „Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko!“
Isus počinje propovijedati u Galileji, u kafarnaumskom kraju. Tim opustošenim krajevima i raseljenim plemenima prorok Izaija obećava budućnost u slobodi: Bog će im preokrenuti sudbinu, slomiti jaram tlačitelja; iz tame ropstva prijeći će u svijetlo slobode, ožalošćenima i ojađenima svanut će radost i pjesma.
U Isusu Bog održava svoju riječ koju je zadao proroku. Svojim djelom ispunja davno obećanje. Ima razloga za radost i pjesmu!
Odmah na početku Isus okuplja oko sebe grupu ljudi, apostola. Interesantan je opis tog okupljanja. Dovoljan je samo iskreni susret s Isusom, njegov direktni poziv, da ti ljudi odmah promijene pravac svoga životnog puta i da postanu Isusovim učenicima.
Oni ga slijede predano, duha otvorena za kraljevstvo Božje, ali ne samo pasivno nego odgovorno, kao suradnici njegova djela i poslanja.
Isusov poziv upućen prvim učenicima, apostolima ostaje trajno prisutan u povijesti spasenja. On se čuje i danas. Mi svoje učeništvo Isusovo dugujemo jednako tako pozivu Kristovu. Možda je taj poziv u našem slučaju uključen u neki drugi okvir, izražen nekim drugim načinom, no vjerujemo da sakramenat krštenja daje pečat takvom pozivu.
Crkva Isusova je zajednica koja se suživljava sa zadacima i brigama Učitelja. Ta mala zajednica želi postepeno sve više i više dijeliti dobro i zlo, tjeskobe i radosti. Ona živi iz zajedništva. Temelj tog zajedništva bila je najprije vidljiva prisutnost Isusa Krista. Krist je znao liječiti bolesne, pomiriti zavađene, hrabriti malaksale, razveseliti rastužene. Nakon njegova uskrsnuća Krist uskrsnuli postaje novim temeljem zajedništva. Ta zajednica kroz svu povijest naviješta da je budućnost Božja, da Kraljevstvo neprestano dolazi u protivštinama povijesti, da je Bog bliz čovječanstvu. Sve to ne može se svesti samo na jednostavno propovijedanje nego ta riječ mora nužno postati djelo.
