Znakovi Kristova mesijanskog dolaska jako su konkretni. Mogu se zamijetiti ljudskim osjetilima. Hromi hodaju, slijepi vide, gluhi čuju, siromasima se i žalosnima daje nova nada.
Zar nije to Radosna vijest koja gotovo mogli bismo reći „utopijski“ , nedostižno, zavodi ljudska srca u čežnji za spasiteljskim Božjim zahvatom? Tko od nas u svakodnevnom životu ne očekuje svakovrsne spasiteljske intervencije Božje? Povećanje standarda, osiguranje normalnog života, odlazak nepodnošljivog susjeda, povratak narušenog zdravlja, prestanak teške napetosti, vraćanje povjerenja među ljudska bića, itd. itd.
Mi smo ljudi koji neprestano iščekujemo spasenje. No, nije li vrijeme došašća u novijoj perspektivi upravo vrijeme aktivne zauzetosti, da u vrednovanju zemaljskih vrednota ostvarujemo vrednote koje zauvijek ostaju? Zar nas evanđeoski pozivi na budnost ne upozoravaju da se to ostvaruje u neprestanoj aktivnosti? To je aktivnost koja graniči s idealom Evanđelja: suradnja na Kristovu spasiteljskom djelu u svijetu.
I opet, nije li to spasenje stvarnost i ove naše iskustvene naravi? Boriti se za dobra ovoga svijeta, uložiti napore za napredak, povećanje plaća, ljepši život, za zdravlje i tehniku, zar sve to nije u isto vrijeme i jedan dio programa kojem Evanđelje daje karakteristiku mesijanskog iščekivanja? Mi smo, dakle, u ovom svijetu kroz vrednovanje i cijenu vlastitog nastojanja neprestani znak Kristove spasiteljske prisutnosti, jer i po nama danas mogu hromi prohodati, slijepi progledati, žalosni se utješiti, svijet pomiriti!
