PODAJTE DAKLE CARU CAREVO, A BOGU BOŽJE.
Dvadeset je deveta nedjelja u vremenu kroz godinu i pred nama je susret herodovaca i farizeja s jedne strane i Isusa sa druge strane, a tema susreta, rekli bismo, i danas tako aktuelna – što je carevo, a što Božje. S jedne strane herodovci koji su se zalagali za plaćanje poreza caru i farizeji koji su na neki način bili protiv plaćanja poreza i pozivali narod da to ne čini. Porez u smislu današnjeg evanđeoskog ulomka nije porez u današnjem smislu te riječi već je na neki način znak i simbol odanosti, podčinjenosti, služenja, pokornosti caru. S druge strane stoji Isus sam koji očito dominira situacijom. Herodovci i farizeji slatkorječivim govorom žele pridobiti Isusov stav. Što je važnije dati porez caru ili ne dati. No, Isus se ne svrstava ni na jednu od ove dvije opcije – On govori o druge dvije opcije – ovozemnoj i nebeskoj, o materijalnoj i duhovnoj. I gle obje su, na neki način jednako važne – “Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje“. Suština Isusovog odgovora je da je jednako važno i ono materijalno – carevo i ono duhovno – Božje, odnosno jednako su važne civilne, ovozemne vlasti i duhovne nematerijalne vlasti. Civilne vlasti su vremenite, one traže i određuju u vremenu i prostoru koje ima svoj početak i svoj svršetak, a za razliku od toga ono što je Božje je vječno i neograničeno, bez početka i svršetka. I ove dvije opcije su na neki način suprotstavljene, ali ima nešto ih treba neraskidivo povezivati, a to je humanost, čovječnost, ljudskost. Dobro i napredak čovjeka to je ono čemu moraju brinuti i jedni i drugi. Pozvani smo na ovozemni život po kojem nam je doći u vječni život. Na tom putu svatko ima svoju ulogu, svoju nadležnost, svoju odgovornost – u ljubavi brinuti o čovjeku i njegovom materijalnom i duhovnom rastu. Surađivati međusobno, nadopunjavati se međusobno na dobro čovjeka je pravi put, stvarati uvjete da svaki čovjek može napredovati na putu ka vječnosti. Svaki nesklad kod običnog čovjeka stvara dileme, nesigurnosti, otvara pitanja da li zagovarati stav herodovaca ili stav farizeja, a to nije put k vječnosti, to je ovozemno lutanje. Dati desetinu caru je naša obveza jer se time uređuje ovozemni život, to potvrđuje i Isus – “Podajte dakle caru carevo“. Problem nastaje kada car postane pohlepan, kada nema mjere i samo traži: dajte, dajte i opet dajte, a za uzvrat ne daje ništa. Mnogo puta ono što damo caru trajno ostajemo bez toga, mnogo smo puta u obvezama ali bez prava. Rekli bismo da car često traži desetinu, a daje malo ili ni malo. Za razliku od cara Bog ne traži desetinu već traži cijelu dušu, cijelo srce, čitavog čovjeka – ta njegova smo stvorenja i njegova svojina. Bog traži sve, čitavu osobnost, traži, ali za razliku od cara sve daje i ništa ne zadržava sebi, nije pohlepan poput cara, već je bogat ljubavlju i milosrđem. Car traži desetinu ili petnaestinu žita ili drugog uroda, traži dukate , materijalno, traži bez srca i ljubavi po nekakvim poreznim zakonima ili nametima. Za razliku od njega Bog traži nematerijalno, traži našu ljubav prema njemu i bratu čovjeku, traži naša dobra djela – dajte makar malo hladne vode potrebitome. Bog ništa ne zadržava za sebe, daje sebe samoga, nudi milosti i milosrđe za badava i to ne u nekoj fiskalnoj godini nego u vječnosti. Koji car se svakome daje potpun i cio kao što se Bod daje nama. Osjećamo li kakva je bitna razlika između herodovskog i farizejskog cara, s jedne strane i Isusovog Oca s druge strane. Potrebni su nam i jedni i drugi, zato “Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje“. To je put ka sretnoj vječnosti, drugog puta nama.
Josip
