Riječ je o praštanju. Isus želi dati pravila praštanja među braćom, u crkvenoj zajednici. I zato odgovara na Petrovo pitanje prispodobom o nemilosrdnom sluzi koji nije imao smilovanja nad svojim drugom.
Iskustvo Boga koji prašta, Boga Oca milosrđa i ljubavi tijesno je povezano s iskustvom praštanja u ljudskim dimenzijama među braćom. Susret braće u praštanju i ljubavi može se u neku ruku nazvati sakramentom, vidljivim znakom onoga što se događa i u dimenziji naše veze s Bogom. Što je to iskustvo praštanja i prihvaćanja drugoga jače i iskrenije, to je lakše i istinitije moguće osjetiti i iskustvo Boga kji prašta i prihvaća.
Možda su naše predodžbe o Bogu koji kažnjava, koji je katkada okrutan i nemilosrdan, o Bogu koji je daleko, povezane s našim iskustvima u kojima se mi pokazujemo pred ljudima i okrutni, i udaljeni i nemilosrdni. Današnje evanđelje želi nam upravo tu dimenziju otkriti. Nemilosrdni sluga najprije je čovjek koji proživljava istinsku radost, jer Gospodar (tj. Bog) velikodušno oprašta. Ali, u završnici on otkriva i okrutno (ili bolje rečeno razočarano, rasrđeno) lice Gospodara (tj. Boga), budući da sam nije znao u svojoj praksi što je to milosrđe i praštanje u odnosu na svoga druga.
I u planu našeg života s Bogom mi smo tako često iskusnici Božjeg milosrđa i dobrote. Tako često proživljavamo to u sakramentu praštanja u ispovijedi, zatim opet u različitim trenucima gdje iz dubine svoje duše zatrebamo i zavapimo za Bogom milosrđa. I Bog nam se uvijek otkriva. Pokazuje nam lice svoje. Daje izdašno svoj mir. To su trenuci istinskog olakšanja, rasterećenja, radosti. Bog neizbrisivo baca „na dno mora“ sve naše grijehe.
Međutim, to iskustvo traži od nas da i „mi otpustimo dužnicima našim“. Poziva nas na praštanje. Jer bez ove druge dimenzije brzo ćemo se zatvoriti i za istinsko iskustvo vjere prema Bogu ljubavi i praštanja. Želimo li uvijek na svjež način proživljavati Boga ljubavi i praštanja, tada je neophodno da počnemo istinski praštati i prihvaćati braću oko sebe.
