Neshvatljiv nam je Božji plan sa svijetom i čovječanstvom. Božja dobrota se izlijeva nad sve ljude, kako nekoć izvan zajednice izabranog naroda tako danas i na ljude koji su izvan Kristove Crkve.
Žena Kananejka kojoj je Isus rekao da je poslan samo izabranim ovcama doma Izraelova, a na njezino uporno traženje udovoljio njezinoj molbi, postala je za sva vremena uzor vjere i pouzdane i ustrajne molitve.
Iznenađuje nas jednostavnost i neposrednost susreta Isusa i ove poganke. Ima u tome susretu nešto što bismo i mi htjeli doživjeti u susretu s Isusom Kristom. Htjeli bismo doživjeti jedinstvenost susreta, kadru nositi naš život. Htjeli bismo se riješiti svoje „opsjednutosti“ ovim i onim koju često doživljavamo kao nešto sraslo s nama. „Gospodine, pomozi mi“ – molila je ta žena poganka Krista. Ta nam se vjera i molitva danas čine tako nestvarne i nemoguće. No, znajmo da ni u Kristovo vrijeme nije bilo mnogo takvih molitelja i takvih vjernika. Malobrojni su. Pa i pred samim Kristom moraju dokazivati svoju vjeru upornošću svoje molitve. No, bili su pred Kristom jednostavna duha. Doživljavali su da vjera u Krista daje sigurnost njihovim koracima i opravdanost njihovih molitava.
Isus Krist za mnoge svoje ukućane, rođake, sumještane, suvremenike nije bio ništa. Jednako je to i danas tako. Jer vjera u njega ne daje povlašteno mjesto. Ali daje opravdanje i spasenje. Daje istinsko oslobođenje, mogućnost istinskog i sadržajnog života. Vjera u njega nije nastavak starog života. Vjera je početak novog života.
Isplati li se žrtvovati stari način života, stari način mišljenja, „opsjednutost“ i zatrovanost naših međusobnih odnosa da se snagom vjere krene u novi život? Žena poganka iz današnjeg Evanđelja vapila je: „Gospodine pomozi mi“. I bila je uslišana zbog svoje vjere i molitve. A mi?!
Neka nam ona bude uzor i ohrabrenje u našim nastojanjima da se ostvarujemo kao vjernici.
