Nakon Petrove ispovijesti u Cezareji Filipovoj, Isus očituje svojim učenicima da ide u Jeruzalem, gdje će on biti uhvaćen, mučen i ubijen. To je za učenike neshvatljivo. Oni očekuju drugačijeg Mesiju, Mesiju pobjednika, osloboditelja, a ne mučenika. Isus je toga svjestan. On znade da će ih njegova muka i poniženja smesti i sablazniti. Svi će se oni pokolebati. Stoga neke od njih vodi na Tabor. Tu im na gori pokazuje drugu stranu svojega bića: on je Sin Božji. To potvrđuje i glas s neba. Prema tome, njegova je budućnost, On će upravo kroz svoju muku i trpljenje ući u slavu. Oni u toj vjeri moraju utvrditi i svoju braću, druge apostole. Sve je naglo prestalo, činilo im se kao san, ostala im je na kraju samo vjera s kojom su silazilo s Tabora i nastavili put u Jeruzalem.
V j e r a u Isusa, povjerenje u njega usprkos toga što nam se život čini tako često besmislen, nasukan – to je osnovna poruka ove korizmene nedjelje. U prvom čitanju susrećemo danas velikog vjernika Abrahama. Njemu starcu i njegovoj ženi nerotkinji Bog obećava novu budućnost. Iz te neplodnosti i starosti Bog je kadar učiniti narod, jer njemu ništa nije nemoguće. I Abraham vjeruje! On se životom svojim oslanja na Boga i upućuje se za njegovom riječju. Ljudske su mu šanse nikakve, budućnost nikakva, ali vjeruje – Bog je kadar stvoriti novu budućnost. I naš je život hod u vjeri, jer, kako kaže Pavao, naša je domovina na nebesima. Ova nas korizma poziva na obnovu te vjere!
