Čovjek nosi u sebi glad i žeđ za životom. Iskonska je to glad i žeđ. Svako biće teži da živi, da živi punim životom. Takav je i čovjek. Bog koji je utkao u ljudsko biće tu silnu čežnju jedini može i ispuniti ljudsko biće do kraja. Zato se vjernik okreče k njemu: „Tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje: kao zemlja suha, žedna, bezvodna!“
Zato Bog neprestano poziva čovjeka da dođe k njemu na pravi i čisti izvor života, da se ne gubi u traženju vode gdje vode nema, i da ne naplaćuje ono što čovjeka ne siti. Bog nam život daje u izobilju i to zabadava! Važno je povjerovati mu. Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj Riječi koja izlazi iz Božjih usta.
Danas u Evanđelju susrećemo mnoštvo koje je bilo gladno prave riječi. Našli su u Kristu poslanika Božjeg, slušali bi ga dan i noć. Slušajući njegove riječi, oni su ih upijali u sebe i hranili svoje biće. Zaboravili su i na materijalnu hranu sve dok Isus nije završio svoju besjedu. Ljudi su bili najprije neizmjerno gladni Riječi iz Božjih usta. Ta im je Riječ ispunjala srce i utaživala onu praiskonsku glad za pravim životom. Nisu za sve to vrijeme niti mislili na materijalnu hranu.
Isus sam najprije misli i na tu hranu. On se sam brine. Ljudi ne moraju o tome voditi računa. Kada ljudi čeznu za istinskim životom, onda Isus to daje u izobilju, potpuno. Na istinski život spada sigurno i utaženje svake gladi, pa i ove tjelesne. Ipak, čovjek uronjen u slušanje Riječi osjeća sve dublje i dublje da se „ne mora tjeskobno brinuti što će jesti ili u što će se odjenuti“. O svemu tome vodi računa onaj koji je izvor života, koji je sam život.
Svi mi žeđamo za životom. Zato poslušajmo poziv Izaije proroka: „Dođite svi vi koji žeđate!“ Ali, nađimo se najprije u mnoštvu onih koji idu za Isusom i u pustinju želeći se nahraniti od svake Riječi koja izlazi iz njegovih usta. Nađimo se u tom mnoštvu gladnih Riječi Božje. I tada će i u nas ući povjerenje u Oca koji se brine za svoje.