VIŠE ĆEMO VOLJETI LJUDE AKO NAJVIŠE VOLIMO ISUSA
Gospodine, tko je tebe dostojan? Čini mi se da je za sve nas najistinitija molitva ona prije pričesti: “Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, ali reci samo riječ i ozdravit će duša moja!” Čini mi se da je na ovoj zemlji nemoguće biti dostojan tebe, a posebno je nemoguće biti dostojan tvoga dara, sakramenta tvoje ljubavi, tvoga predanog tijela i prolivene krvi. Zaista, nisam dostojan, ali te neizrecivo trebam!
A tek kad čitam ovo evanđelje danas, Isuse, vidim koliko ima razloga da se prepoznam nedostojnim tebe. Nabrajaš osobe koje su po naravi bliske svakom ljudskom biću: otac, majka, sin, kćer… Želiš da se prepoznam i usporedim u svjetlu te naravne ljubavi i pripadnosti. Ti, Isuse, želiš biti ispred svih ljudi, na prvom mjestu po čistoj ljubavi, po životnom opredjeljenju, po predanju.
Znam da te ne ljubim dovoljno. Osjećam također da te ne ljubim onako konkretno i jasno kako to činim u odnosu prema meni dragim osobama, mojim bližnjima. U usporedbi s takvom konkretnom ljubavlju imam osjećaj da si ti, Isuse, katkada jako daleko od mene. Zapravo, da sam ti ja jako daleko.
Ti želiš da te ljubim više. Više od svih drugih ljudi, više od svih drugih stvari, više od svega na svijetu, više i od samog života. Zapravo ti, Isuse, želiš da mi ti budeš sve, da budeš moj život. Tako si i Šimuna Petra pitao: “Ljubiš li me više?”
Moram priznati, Isuse, da mi ti nisi na prvom mjestu, da ima osoba koje više “obožavam” nego tebe, da o nekim ljudima katkada više ovisim nego o tebi. Moram ti priznati, Isuse, da mnoge stvari više želim, o mnogočemu više sanjam i maštam, nego o tebi. Mnogo toga mi je više na srcu nego ti. Želim živjeti, želim imati sve, želim uživati život, a često to činim bez tebe, katkada i protiv tebe, žrtvujući pritom i svoj odnos prema tebi. Ne shvaćam uvijek, Isuse, svu važnost i jasnoću tvoje zahtjevne riječi: “Ako tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga naći!”
Isuse, nisam tebe dostojan. Ali te trebam, trebam te kao gladan kruha, žedan kapi vode, prozebao sunca. Trebam te, Isuse, jer bez tebe zaista nema života. Nisam dostojan i ne znam kad ću biti, ali ti si, Isuse, u svojoj dobroti htio prihvatiti malenost ove naše ljudske naravi; molim te da sada prihvatiš i nedostojnost ovog mojeg bića, mojeg tijela, moje duše. I dođi, Isuse, pod krov moj pa će ozdraviti moje biće, ozdravit će moja duša! Gospodine, nisam dostojan, ali dođi! Želim da osjetim da si mi ti i otac i majka, brat i sestra i sve na svijetu. I vjerujem ti, Isuse, da ću svoje najbliže istinski voljeti tek kad ti budeš na prvom mjestu. U tebi i po tebi moći ću nesebično ljubiti i njih.
fra Zvjezdan
