Matej sabire Isusove izjave o teškoćama naviještanja Evanđelja i o protivljenjima koja se suprotstavljaju tom naviještanju. Takve teškoće i protivljenja uvijek prate misionarski napor Crkve, kršćana. Progonstva su u tom vidu neizostavna budući da svijet prvenstveno posiže za prividnim sredstvima svoga vlastitoga oslobađanja, da tek nakon niza razočaranja shvati kako su takva sredstva jedino u Božjoj ruci.
Crkva, kršćani, prema Kristovim riječima, moraju odagnati strah kod naviještanja Evanđelja jer je sadašnji trenutak uvijek najprikladniji da se ljudima ponudi novost i stvarnost evanđeoske poruke koja oslobađa i spašava. Ništa ne bi smjelo obeshrabriti nositelja te poruke. Jer iznad svih ljudskih mogućnosti, iznad svih opiranja i zatvorenosti stoji Bog u svojoj vječnoj ponudi života i istine. Ta ponuda tako je veličanstvena i bogata, da se teškoće i progonstva čine u tom omjeru kao nešto nevažno. Za bogatstvo evanđeoske poruke isplati se žrtvovati i tijelo i život. Centralne su naime istine te poruke da je Bog Spasitelj i gospodar života. Imati povjerenja u takvog Spasitelja i davatelja života bitno je u naviještanju Riječi. Zbog toga ništa ne mogu ljudske prijetnje u odnosu na Božju sigurnost života; i to punog i bogatog života koji ima svoj izvor u Bogu.
Isus poziva svoje učenike na vjernu ustrajnost u naviještanju Evanđelja. Taj poziv vezan je uz dubinu njihova povjerenja, njihove privrženosti osobi Isusa Krista. Nedostatak odvažnosti u naviještanju Evanđelja znači kapitulaciju izazvanu strahom pred prijetnjama ljudi. To znači i nedostatak povjerenja prema osobi Isusa Krista, koji je prvi hrabro stajao ispred mnoštva koje ga je optuživalo vjerujući da će „Otac proslaviti Sina svoga“ i moleći se da „Otac njima oprosti, jer ne znaju što čine!“
Na takvu hrabrost i istinu poziva Isus svoje učenike!
