Počinje jedno specifično razdoblje u sklopu crkvene liturgijske godine. To je vrijeme korizme. Ono nosi na sebi višestruki pečat kršćanstva.
Ponajprije to je vrijeme neposredne priprave za blagdane Pashe, tj. muke, smrti i uskrsnuća Gospodnjega. Ti blagdani sadržajno i mistički uokviruju vrhunska otajstva našega spasenja. Vrijedno je pripraviti se za te blagdane, kako bismo mogli što je moguće više profitirati u tim otajstvima.
Nadalje, to je vrijeme pokore i obraćenja. Liturgija nas neprestano poziva na iskreno i potpuno obraćenje. To obraćenje koje ulazi u program korizmene pokore želi potpuno izmijeniti naš mentalitet. Potpuno bismo se trebali okrenuti prema Bogu i udaljiti od svojih opačina i zlih sklonosti.
To nas vrijeme upozorava na neophodnost i hitnost tog zahtjeva. Vrijeme leti svojim tijekom. Nismo niti osjetili kako je brzo prošla godina dana, i kako smo istom užurbanošću bili poticani na obraćenje i pokoru u korizmi prošle godine. Ta hitnost zahtjev je ozbiljnog shvaćanja Poziva – što smo ga baštinili po krštenju. Ne smijemo gubiti vrijeme u čekanju boljih prilika, u čekanju idealnijih okolnosti, u isprikama zbog nepredviđenih neprilika, itd. itd.
Često puta se čovjek zateče u situaciji gdje nikad ništa ne poduzme, ne učini, jer uvijek svoje vrijeme potroši u čekanju. Evanđelje nas uči da je sada KAIROS, da je sada odlučujući trenutak našega spasenja, našeg sudjelovanja na spasenju svijeta. Vrijeme što ga danas ne iskoristimo ne ću nikada nadoknaditi. Sutra ima svoj KAIROS, svoje vrijeme spasa i djelovanja.
Ova korizma je iskren poziv: ovo vrijeme iskoristiti na zauzeto nastojanje oko obraćenja, poboljšanja života.
