Nekategorizirano

Današnji tekst Ivanova Evanđelja donosi nam Isusovu velikosvećeničku molitvu, koju Isus izgovara i upućuje Ocu neposredno nakon zadnje večere i neposredno prije svoje agonije. On moli i preporučuje Ocu sve svoje učenike, i ove koji ga sada okružuju i one koji će po vjeri u njegovu riječ to postati kasnije. Danas se u toj Isusovoj molitvi prepoznajemo mi. Isus moli za ljubav i jedinstvo svojih učenika. Po tome će oni biti odraz onoga zajedništva i ljubavi koje vlada između Oca i Sina. Na taj način oni će i svijetu navijestiti ljubav i zajedništvo. Danas nas pogađa ova Isusova molitva u smislu ispitivanja savjesti, jer među nama ima tako malo ljubavi i tako malo zajedništva. Rastrgani smo ljubomorama, svađama, zarobljeni sebičnošću i sebeljubljem.

Djela apostolska stavljaju pred nas đakona Stjepana u trenutku kad daje svjedočanstvo za Isusa. To je svjedočanstvo života i krvi ali i svjedočanstvo ljubavi i opraštanja neprijateljima.

Njegove riječi jako podsjećaju na Isusove riječi na križu: Oče oprosti im jer ne znaju što čine. Stjepan umirući pod kamenjem svojih neprijatelja moli: Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh. Stjepan stoga danas stoji pred nama kao konkretno ostvarenje Isusove zapovijedi ljubavi i poziva nas da ga slijedimo. Da i sami budemo ljudi ljubavi i opraštanja. Možda to već danas ili još danas moramo učiniti!

Ovaj smo tjedan proslavili Isusovo uzašašće. Danas nam Ivan u Otkrivenju poručuje da će On  ponovno doći, jer on je i Omega, Posljednji, Svršetak ove naše povijesti, a Crkva je ona koja ga neprestano zove  i čeka zajedno s Duhom koji je s njome na putu prema svršetku. Taj Isus je naša budućnost, naš život. On nas već sada poziva da dođemo k Njemu, da upravo kod Njega utažimo svoju žeđ za životom, jer je samo On kadar to učiniti. On vodu života daje zabadava, treba samo doći i zahvatiti! I ti si pozvan, dođi i zahvati tu vodu života! Isus je i tvoja budućnost! Dođi, On ti to sve nudi zabadava.

Evanđelje nas opet uvodi u dvoranu Zadnje večere. Isus se od svojih učenika oprašta i na vidljiv način rastaje i svi su žalosni, uznemireni, straše se, ostaju sami. Ali im također otkriva način kako će i dalje biti zajedno s njime: ako budu ljubili njega i čuvali njegove zapovijedi. Po tome će imati zajedništvo ne samo s njim već i s Ocem. Isus i Otac nastanit će se kod njih, trajno boraviti s njima. A Duh? Njega će poslati Otac da na djelotvoran način bude s njima, On će biti to njihovo zajedništvo s Ocem i Isusom, Duh će im pomagati u njihovom poslanju, činiti s njima prve korake u mladoj Crkvi, poučavati ih, pomagati  im u odlučivanju.

Djela apostolska nam to već sasvim konkretno pokazuju. Prva zajednica stoji pred velikim problemom: u Crkvu ulaze pogani. Nastaje pitanje, spor i velike rasprave i podvojenosti, da li oni najprije moraju prihvatiti židovstvo, pa tek onda kršćanstvo. Dolazi do apostolskog sabora u Jeruzalemu 50. godine. Imamo i prvi koncilski dokument s glasovitim i važnim izričajem: „Zaključismo Duh Sveti i mi….“ Koja duboka svijest, da je Isus izvršio svoje obećanje, da je poslao Duha Branitelja da bude s njima?!Ta je svijest u Crkvi trajno prisutna, pa će i saborski dokumenti iz 1965. (II. Vatikanski) biti izrečeni istom sviješću i formulacijom.

Poruke ove nedjelje: ljubav prema Isusu i vršenje njegovih riječi temeljno je zajedništvo s Njim i Ocem. Prava je ljubav prema Isusu izražena konkretnošću života, prakse koja se temelji na njegovim vrednovanjima, željama, poruci. Ljubimo, koliko smo kadri učiniti i živjeti. Druga je poruka s obzirom na Crkvu. Možda je često vrednujemo samo po njenom ljudskom elementu, zaboravljajući da je Isus izvršio svoje obećanje i da joj je poslao Duha koji u njoj jednako djeluje kako nekada, tako i danas. Snagom toga Duha ona i danas izlazi pred svijet s autentičnošću svoje poruke i odvažnošću svjedočenja o Isusu. Ona je i danas kadra progovoriti kao i nekada u prvo vrijeme: „Odlučismo Duh Sveti i mi!“ Da li vjerujemo u takvu Crkvu, Crkvu koja govori i nastupa snagom Duha!? To je Isusova Crkva.

Evanđelje nas stavlja u dvoranu Zadnje večere. Slušamo odlomak Isusovog oproštajnog govora. Isus je svim srcem opredijeljen za poslušnost Ocu. To je večer njegova hapšenja i početka njegove muke. Stoga je ovaj govor za nas od testamentalnog značenja, to su njegove posljednje želje. Upravo u tom trenutku ostavlja nam svoju oporučnu želju, zapovijed ljubavi: „Ljubite jedni druge….“ i to ne kako god, već kao što on nas ljubi, a mjera te ljubavi je križ, darivanje života. Isus želi da njegovi učenici upravo po takvoj ljubavi budu prepoznatljivi svijetu. Temeljni znak raspoznavanja Isusovih učenika jest AGAPE – LJUBAV na način Isusov. Tertulijan izvještava, da je upravo ta ljubav bila ono što je svijet zgranulo, kad se kršćanstvo pojavilo. Svi su govorili: Gle, kako se ljube! Da li smo i danas po tome prepoznatljivi drugima?

Djela apostolska koja čitamo ovih uskrsnih nedjelja govore o mladoj pouskrsnoj zajednici. Današnji odlomak ima mnogo zanimljivih elemenata i poruka. Evo nekih: zajednica u Antiohiji svjesna je svoje obaveze naviještanja, i šalje svoje misionare Pavla i Barnabu u okolne krajeve, oni utemeljuju zajednice, postavljaju starješine, učvršćuju braću, bodre ih u vjeri, neumorni su na putu, na povratku sabiru Crkvu koja ih je poslala, da je izvijeste o svojem putu i radu. Prava slika Crkve, kakva se samo poželjeti može!

Knjiga Otkrivenja koju također čitamo ovih vazmenih nedjelja, stavlja pred nas  svršetku svijeta, ove naše ljudske povijesti i novu budućnost Crkve. Bog stvara novo nebo i novu zemlju. U središtu toga zbivanja nalazi se Crkva prikazana slikom svetog grada, novog Jeruzalema. Ona je zajedništvo Boga i ljudi, prebivanje Božje s ljudima kroz svu vječnost! Stari svijet prolazi, nastaje novo, u kojem će iščeznuti svi tragovi boli, suza, trpljenja i smrti!Čitavo poslanje sadašnje Crkve na zemlji trebamo promatrati u funkciji tog svršetka!

Slika  p a s t i r a  česta je u Bibliji. Vjerojatno zato, što je bogata porukom. Pastir je sabiratelj stada, on ga čuva od neprijatelja, on živi za njega i kadar se je izložiti za njega. Pravi pastir, koji nije najamnik, kome su ovce vlastite, on sve to čini s ljubavlju, požrtvovnošću. Takav pastir poznaje svaku svoju ovcu, zove je njezinim imenom, ali i one poznaju njega, odazivaju se na njegov glas. On ih vodi na zelene pašnjake, stalno im pronalazi nove ispaše, vodi ih na vodu – omogućuje im život. Sve su to elementi, koje uzima Isus na se u današnjem Evanđelju. Da bi navijestio koji je odnos između Njega i njegove zajednice, što On za svoju zajednicu znači, uzima sliku Pastira, govoreći: Ja sam Pastir dobri. Taj je odnos posebno izražen riječju „poznavati“, koja u Bibliji ima značenje najintimnijeg zajedništva. Pokušajmo ga danas  tako i doživjeti u svojoj sredini, na svome nedjeljnom sastanku.

Djela apostolska nam pokazuju da Krist svoju pastirsku službu vrši preko ljudi koje poziva. Tako u Djelima vidimo Pavla i Barnabu.  Danas su to naši biskupi i prezbiteri, preko kojih Uskrsnuli sabire svoju zajednicu i služi joj. Upravo stoga, ova je današnja nedjelja posvećena duhovnim zvanjima. To je dan kad se sjećamo i molimo za sve one ljude koje je Gospodin pozvao da kroz njih vodi svoju zajednicu. To je dan kada molimo za duhovna zvanja, da Gospodin pošalje što više radnika u svoju žetvu. Ta je molitva danas to potrebnija, što više dnevno promatramo kako broj svećenika opada, kako su naša sjemeništa sve praznija, kako sve više zajednica ostaje bez svojih sabiratelja.

Pokušajmo danas doživjeti ono što nam Gospodin želi reći slikom dobroga Pastira! Pokušajmo doživjeti svu onu ljubav, brigu i zauzetost, kojom je živio i živi za nas. Pokušajmo to doživjeti i u njegovim službenicima, koji se trude oko nas, služe zajednici i nastoje oko njezina rasta i napretka.

Uskrsli Gospodin opet je među svojim učenicima, kako nam to pokazuje današnje Evanđelje. No, Oni ga ne prepoznaju direktno, otkrivaju ga po njegovim riječima i gestama. Evanđelje ponovno želi naglasiti, da Isus više ne živi našim zemaljskim životom koji je dostupan našim sjetilima, već je ušao u svijet svojega Oca. Njegovi ga učenici i prijatelji otkrivaju po njegovim riječima, gestama i znakovima koje im je ostavio (riječ+lomljenje kruha=Euharistija!). Ali današnji je evanđeoski susret važan i po tome, što Crkva u njemu gleda i temelje Petrove službe: Gospodin mu povjerava da bude sabiratelj svoje braće, da se brine za njegovu Crkvu, da je poput pastira pase. Preduvjet za tako veliku službu jest velika i mnogo puta ponovljena ljubav prema Gospodinu.

Djela apostolska nam pokazuju kako Petar već vrši tu svoju službu. On hrabro i odvažno naviješta Isusa uskrsnuloga kao Začetnika i Spasitelja, te sve poziva na obraćenje za oproštenje grijeha. Svjestan je da se više treba pokoravati Bogu nego li ljudima!

Ivanovo Otkrivenje očituje Isusa u slavi, koju ima kod Oca. On je zaklani jaganjac posađen s desne Očeve dostojan da primi čast, slavu i moć. Ivan želi pokazati njegovo izuzetno mjesto u stvorenom svijetu: On je srž, središte svake stvorene egzistencije, sve stvoreno njemu kliče i njega slavi. Pa i nebeska bića, najuzvišenija, do samog prijestolja Božjeg potvrđuju to. Svojom mukom, smrću i uskrsnućem on je ušao u tu slavu, koja traje kroz svu vječnost!

I evo poruke današnje nedjelje: U Isusu Kristu Bog je otvorio spasenje za sve ljude. Povjerenjem u njega i obraćenjem života primamo oproštenje grijeha. Sve se to događa u zajednici Crkve, koju je Isus utemeljio na Petru i apostolima, po kojima On na vidljiv način

vrši svoju službu za spasenje svijeta. Ta zajednica nosi kroz svu povijest svjedočanstvo da ga je Bog uskrisio od mrtvih kao pobjednika smrti i grijeha. U njemu je tu pobjedu osigurao za sve koji idu za njim.

Uskrsno otajstvo nije samo trenutačni događaj, ili samo povijesna stvarnost, već nešto što stalno traje! Na to nas upućuje današnje Evanđelje: Gospodin uskrsnuli, pobijedivši zlo i smrt, ušao je u svijet svojega Oca! On više nije vezan za prostor i vrijeme. To su naše ljudske, materijalne kategorije. On sada upravo zato može biti sa svakom zajednicom svojih učenika, gdjegod i kadgod se oni saberu. On je čak obećao, da će dolaziti na njihove sastanke, gdje se barem dvojica ili trojica saberu u njegovo ime. Današnje nam Evanđelje pokazuje, kako on vrši to svoje obećanje. Dolazi među njih kroz zatvorena vrata, a oni ga prepoznaju i njegovoj riječi. Ta je vjera daleko više nego naše materijalno iskustvo.

Ali današnje nam Evanđelje želi osvijestiti i ovaj naš sastanak. Sabiremo se svaki puta u nedjelju da bismo ga i mi susreli u ovoj našoj zajednici, i da bismo ga prepoznali u njegovoj riječi i vjerom u tu riječ. Stoga je svaki naš sastanak susret i događaj, vjerničko uskrsno iskustvo. To je njegova najveća dubina! To je njegov najdublji smisao. Evanđelje već daje naslutiti taj nedjeljni ritam. Stoga svaka nedjelja ima uskrsni, vazmeni karakter, kao što je ti i u liturgiji naglašeno. Danas je druga vazmena, a ne prva po Uskrsu.